PD Sv.Ilija Orebić

Danas nas je bilo preko 30 na Iliji, što njemačkih i francuskih turista, što naših dragih korčulana i domaćega svita. Uprkos izmaglici vidili smo sve do Mosora. Na Sv.Juri još ima malo sniga. Počelo je
cviće i za misec dana će na lliji biti kako u raju. Dobrodošli!

Dragi naši planinari, sretan Vam Uskrs!

Ovako naš lipotan izgleda s gornje strane...

Prije dvi godine, dio članova našeg društva je posjetio otoke Lastovo,Vis, Brusnik i Jabuku.
Možda i nije friška vijest, ali ljepota tih destinacija je besmrtna. Ovaj put par sličica sa fascinantne Jabuke.

Ove godine je u planu Palagruža. Ako uspijemo organizirat. By Ive.

Evo jedna sličica od naše drage zaštitnice Gospe od Anđela o kojoj ćemo skoro opširnije pisati.

U subotu i nedjelju, 1. i 2. travnja održan je završni ispit iz speleologije na planini Snježnica poviše Konavala.
Tečaj u organizaciji planinarskog društva "Dubrovnik" i Gorske službe spašavanja uspješno je završilo sedam polaznika.
Na završnom ispitu polaznici su morali svladati spust niz okomicu od 160 metara u Glogovoj jami (koja je prema svojoj ljepoti i gabaritima zaista veličanstvena!), te svladati teoretski dio ispita koji obuhvaća zaista opširno ali zanimljivo gradivo. Naročito je zanimljivo bilo vezivanje čvorova, njih više od 20, koji su osnovni preduvjet za bavljenje speleologijom! Nakon spusta u Glogovu jamu koji je potrajao skoro cijelu subotu, navečer smo se vratili puni dojmova u selo Kuna konavoska, gdje se nalazi planinarski dom "Pavlić" dubrovačkog planinarskog društva. Večer uz komin planinarskog doma je naročito zanimljiva, pogotovo zbog zanimljivih iskustava koje su nam ispričali iskusni speleolozi iz cijele Hrvatske koji su sudjelovali u radu škole.
Nažalost moj foto aparat je zakazao, tako da sam ostao bez slika ali dva sunčana dana na Snježnici će mi ostat kao jako ljepa uspomena i osvim putem pozivam sve da se okušaju u čarima speleologije!
Evo nekoliko linkova: CROATIAN SPELEOLOGICAL SCHOOL, HRVATSKI SPELEOLOŠKI SAVEZ
Denis Buklijaš

Prije 7-8 godina se motala među nama priča o nekakvoj velikoj špilji, «di može stat hiljadu vojnika pod punon opremon, tamo od strane od Dube....ali to ti niko nezna di je.......i zajebano je doć....»
Nakon par uzaludnih pokušaja, naizgled bezizlaznih situacija, puno ogrebotina od tetivike i na kraju uz pomoć Gosp.Murine iz Dube došli smo do našeg cilja.
Za doći do tamo skrenete par km prije Trpnja prema zapadu. Prođete obje Vrućice, Donju i Gornju, malo dalje prekrasnu i posebnu uvalu Divnu u kojoj imate ljeti i kamp.
Divna je posebno divna ljeti u predvečerje po bonaci, posebno ako pri ruci imate masku za ronjenje. Za umrit!!! Skoro sam i zaboravi o čemu pišem. Nakon divne Divne i malo naprid, nakon raskršća idete livo i kad vidite amerikanski koš, tu parkirajte. Desno možete posjetit prekrasnu lučicu od Dube.Obavezno posjetit i Jezero, udaljeno 20-tak min W od Dube uz obalu. Zimi nakon obilnih kiša možete uživati u žuboru potočića kroz žal tamošnje plaže.
Za u Rupinu prođete selo i pratite put koji vodi potokom prema S-SW. Malo prije velike uzbrdice, nakon cca 25 min, skrećete livo i onda uz nju idete povremeno uz sipar, povremeno uz kamene gromade i klizišta do ulaza u u Rupinu, na 445 m n/m. Obavezno preporučam pratnju vodiča iz PD iz Orebića ili gosp.Murine iz Dube jer put nije markiran, zahtjevan je i na pojedinim dionicama potencijalno opasan.
Ulaz je praktički nemoguće vidit dok ne dođete taman pred ulaz malih dimenzija.E tu preporučam mali odmor uz okrijepu, krute i tekuće prirode, jer kad uđete u taj podzemni raj, kalorija nikad previše. Također preporuka adekvatno obući se zbog velike vlažnosti unutar špilje. Rupinu je speleološki istražio team HPD «Mosor» iz Splita u travnju 2000.god pod vodstvom Gosp. Gorana Gabrića i uz asistenciju članova našeg društva.
Špilja Rupina nije posebno bogata špiljskim ukrasima ali divi svojom veličinom i položajem.
Radi se o dvorani dužine 90, širine oko 33, dubine 19 i visinske razlike 24 metra. Temperatura nije značajnije varirala od vanjske (travanj) a od faune je opaženo nekoliko šišmiša.
Nakon pomnije pretrage smo u donjim dijelovima špilje uz mnogobrojne primjerke okamenjenih puževa našli dosta kostiju. Uz pomoć našeg dragog prijatelja, arheologa, Staše Forenbahera, «priko veze» smo došli do alfe i omege u Europi za te stvari, Dr.Prestona Miraclea sa University of Cambridge. Štovani gospodin je zaključio, temeljem analize 15 kostiju, da se radi o kostima kozoroga (Capra ibex), srne (Capreolus capreolus) i jelena
(Cervus elaphus) čiju je starost teško odrediti bez dodatnih ispitivanja (dosta skupih).
Prema nalazu Gosp. Prestona na kostima nema znakova ljudskog preinačavanja ali su mesožderski ugrizi vidljivi (čagalj ili vuk). Kosti su dakle porijeklom od navedenih životinja koje su upale u Rupinu ili su ih navedeni mesožderi skupili u špilji za daljnju potrošnju.
Ostaci kostiju mogu biti iz kasnog pleistocena ili holocena, ali bi najmanju starost ipak mogli predvidit iz informacije kad se zadnji put na našem području pojavljivao crveni jelen i kozorog. U svakom slučaju jaaaaaaaako davno. Naknadnim posjetom Rupini smo otkrili još gomilu kostiju koje vjerovatno pripadaju istim vremenskim parametrima.
U špilji ima par zaista prekrasnih detalja poput malog jezerca ili «kolone» na dnu.
Povratak prema Dubi je nezgodniji nego uspon jer kao i pri usponu treba jako pazit na Rolling Stones koji vrlo lako polete prema doli. U povratku razgledati Dubu, preporučljivo malo prozborit sa mišćanima i na kraju posjetit prije spomenuto Jezero.
I kad idete doma, nedajbože ne bacit oko u livu bandu na divnu Divnu!!!

Eto drugi put možemo i zajedno By Ive

Evo smo danas na dan izbora mi izabrali spustiti se u tamu majčice Zemlje.
Ako ništa, tamo bar ne čuješ gomilu gluposti kojima smo bombardirani posljednjih dana. Danas je tamo bio naš podmladak. Bili smo u špilji iznad
Zamošća i ispod Gospe od Anđela. Malo ljudi zna da one i postoje.






Na, i to vam je to. Ako nam zavidite, javite se. Drugi put idemo zajedno!!

Riči su ode suvišne!


Copyright by Ive

Tko je ovih dana šetao kamenjarama Sv. Ilije mogao je vidjeti ovu prekrasnu biljku iz porodice ljiljana (LILIACEAE). Dalmatinski zumbulčić /Hyacinthella dalmatica (Lallem.) Trinajstić/ uvršten je u Crveni popis ugroženih biljaka Hrvatske u kategoriju nedovoljno poznatih biljaka. Stupanj ugroženosti i procjena rizika od izumiranja dalmatinskog zumbulčića u Crvenom popisu nisu određeni jer nema dovoljno podataka o brojnosti populacija i rasprostranjenosti.
To je sredozemna biljka brdskog područja (raste najčešće između 500-720 m nadmorske visine) zapadnog dijela Balkanskog poluotoka. Pripada skupini tzv. ilirsko-jadranskih endema (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora). Sjeverna granica rasprostranjenja joj je planina Kamešnica (BiH, 1854 m n/v), a južna kod Nikšića (CG). Samo su pojedina nalazišta smještena dublje u kontinentu (Dinara, Velež), ali su i ta područja pod izrazitim utjecajem sredozemne klime. Dalmatinski zumbulčić prvi je otkrio u okolici Dubrovnika 1842. godine hrvatski botaničar talijanskog podrijetla Šibenčanin Roberto de Visiani. Prema podacima Profesora Ive Trinajstića iz 1984. godine, na Pelješcu se dalmatinski zumbulčić pojavljuje na tri lokaliteta, i to na Sv. Iliji, kod mjesta Pijavičino i u Potomju.
Biljka ima dva do tri ispružena, uspravna ili nešto svinuta, zašiljena hrapava lista. Cvat se sastoji od 3 do 20 malih azurnoplavih cvjetova. Cvjeta od veljače do travnja. (dr. N. Jasprica).

... "I doista, na toj gordoj visočini pričinja ti se da si viši od svih onih dolje na svijetu, te da do tebe ne mogu doprijeti opačine onih zemnih patuljaka, niti da vidiš, niti da čuješ kako opaki sinovi grde lice toj krasnoj zemlji. Srce ti zaokupi želja, jaka želja da ti je tu, na toj samoći, blizu neba, za vazda ostati i ne vratiti se više k mravcima, ali opakim mravcima, dolje..."
Riječi su to poznatog putopisca Petra Kuničića koje je zabilježio pod dojmom Sv. Ilije prije 108 godina.

Tijekom ožujka i travnja ste sigurno primjetili, ako živite gdje ima i borova, kolone
gusjenica koje se drže jedna za drugu i mogu dostići dužinu i preko 10 metara.
Radi se o Borovom četnjaku gnjezdaru (Thaumatopoea pityocampa ili Cnethocampa pityocampa) reda leptira odnosno gusjenica, porodice Thaumatopoeideae (prelci četnjaci).
Iako je lijepo vidit takvu kolonu, jako se preporuča ne biti u blizini tih beštijica, a naročito ne dirati iste. Borov četnjak (nekad krivo zvan prelac) je velika napast za borove šume južne Europe, sjeverne Afrike i Bliskog istoka.
Kukuljica četnjaka je smeđa i nalazi se u čvrstom svijetlo-smeđen kokonu. Leptiri se roje polovicom ljeta, lete noću i ženka nakon parenja odlaže jaja iz kojih nakon mjesec dana izlaze gusjenice. Zanimljivo je da se gusjenice istog legla sve izležu u isti dan.
Gusjenice danju budu u gnijezdu u kojem zna biti i 800 komada, dok noću izlaze u haračenje borovih iglica. U tim gnijezdima i prezime i dosta su ovisne o količini sunca i temperaturi.
U ovo doba godine izlaze, prežderavaju se borovim iglicama , spuštaju se sa stabla te prelaze u stadij kukuljenja u površinskom sloju zemlje, također u skupinama. Početkom ljeta izlazi leptir i ciklus se nastavlja. Zanimljivo je da ,ako vam vrag neda mira i uklonite jednu gusjenicu iz sredine kolone, ostatak ekipe pričeka da se kolona opet spoji.
Borov četnjak najradije napada crni bor ali isto tako voli ludovat i po alepskom i primorskom. Ne javlja se periodički već ga uglavnom ima svake godine. Prirodni neprijatelji su mu neke vrste osa najeznica i muha gusjeničarki.
Otrovnost dlaka četnjaka je odavno poznata pa je tako još 1790.g opisano ubojstvo pri čemu je žrtva popila napitak od smrvljenih gusjenica. Brrrrrrrr...
Otrovni aparat čine šuplje dlačice odnosno bodlje koje su povezane sa žlijezdom . Pri ubodu dlaka se lomi i otrov kroz kanalić cijevi ide u tijelo žrtve gdje izaziva razna upalna stanja na koži. Udisanje zraka s prašinom gusjenica također može izazvati razne zdravstvene probleme.
Liječenje se sastoji od lokalne primjene antihistaminske masti (Synopen, Fenistil i sl.) dok se u težim slučajevima mogu koristiti antihistaminici peroralno ili putem injekcija.
Jako je bitno čišćenje šuma od ovog nametnika što kod nas nažalost i nije običaj.
Eto malo pripazite ovih dana u borovoj šumi da se nebi češali.
Korištena literatura ona moja omiljena knjiga od prije i svaštanešto.


By Ive

U subotu dok smo čistili put između Kokotića i Urkunića naš šumar Lenjin mi je rekao vrlo znakovito : «pojavili su se krpelji...». Ja pomislih, i vrime im je više.
Krpelj , spada u red grinja (Acarina) i može vam nepredviđeno zagorčati život.
Živeći kao parazit na raznim životinjama i hraneći se njihovim sokovima, gomila u sebi uzročnike bolesti svog domaćina koje kasnije prenosi i širi dalje pa tako i na čovjeka.
Najpoznatije među njima su svakako srednjoevropski krpeljni encefalitis i razne bolesti uzrokovane bakterijom Riketsiom. Osim toga u svojoj slini ima toksične tvari koje ujedom kod čovjeka mogu izazvati razne toksične i alergijske reakcije. Krpelj je aktivan osobito u proljeće kad vreba s lišća i trave i nakon što dospije na čovjeka oko 6 sati traži mjesto za hranjenje, 2 sata buši kožu , te mu je potrebno najmanje 10 sati da eventualno zarazi domaćina.
Ženke sišu krv domaćina, a zubcima se tako čvrsto drže da im se prije otkine glava nego što se uspiju izvući iz rane. Glavicu treba obavezno izvaditi iz rane natapajući je uljem ili eterom. Na mjestu ujeda se javlja crna krasta dok regionalni limfni čvorovi znaju dosta nateći. Bolest se relativno dobro liječi antibioticima osim kod krpeljnog encefalitisa,koji je virusnog porijekla i kad su komplikacije moguće. Na našem Iliji, koliko je meni poznato, krpelj ne izaziva encefalitis dok ta mogućnost nije isključena u sjevernijim krajevima naše Domovine.
Dakle da zaključimo. Poželjno je u ovo doba godine, vraćajući se iz prirode, temeljito se pregledati i u slučaju pronalaska ove zločeste beštijice istu temeljito odstraniti, te se u slučaju potrebe ipak obratiti svom liječniku.

By Ive